Snimke s koncerta:

Jedan od osnivača grupe Guns N’ Roses – basist Duff McKagan pridružio se bendu na pozornici sinoć (Utorak, 14. Listopada) u 02 areni u Londonu, Engleska i zasvirao s njima pjesme: “You Could Be Mine”, “Nice Boys” (Rose Tattoo cover), “Knockin’ On Heaven’s Door” (Bob Dylan cover) i “Patience”.

01. Intro
02. Chinese Democracy
03. It’s So Easy
04. Mr. Brownstone
05. Sorry
06. Shackler’s Revenge
07. Richard Fortus Solo
08. Live And Let Die
09. Instrumental Jam
10. This I Love
11. Better
12. Rocket Queen
13. Dizzy Reed Solo
14. Street Of Dreams
15. You Could Be Mine (w/ Duff McKagan na basu)
16. The Ballad Of Death
17. Sweet Child O’Mine
18. Another Brick In The Wall (Part II)
19. Axl Piano Solo
20. November Rain
21. Bumblefoot Solo
22. I.R.S.
23. Nice Boys (w/ Duff McKagan na gitari)
24. Knocking On Heaven’s Door (w/ Duff McKagan na gitari)
25. Nightrain

Encore:

26. Don’t Cry
27. Madagascar
28. Patience (w/ Duff McKagan na tamburinu)
29. Whole Lotta Rosie
30. Waiting On A Friend (jam)
31. Paradise City

Prema Rock Radio postaji pjevač Axl Rose tvrdi da je do ovoga došlo sasvim slučajno zato jer su on i McKagan odsjeli u istom hotelu. Kazao je publici: “Tamo je bio ovaj momak na kraju mog hodnika i svirao svu ovu glasnu muziku i sranja. Koji *****? Oh – to je Duff!”

Originalni GN’R gitarist Izzy Stradlin je već svirao s ovom postavom benda Guns N’ Roses na mnogim koncertima 2006. godine.

U 2009. godini za intervju sa AskMen.com Duffa su pitali što misli o zadnjem albumu Guns N’ Roses – “Chinese Democracy” – koji je izdan u Studenome 2008. godine, 17 godina nakon izdavanja albuma “Use Your Illusion I” i “II”. “To je smješno, mnogi ljudi su me pitali to pitanje i nikako ne mogu shvatit zašto ljudi misle da je moje mišljenje bitno… Mislim da je Axl napravio odličan posao na tom albumu i suprotno od toga pjesme i bend su potpuno drugačiji pa bi za mene komentiranje njih bilo isto kao i komentiranje novog albuma od Slipknota. To je daleko od mene. Mi [GNR] smo napravili naš zadnji album ’92, ’93 ili nešto tako – to je bilo prije 16 godina. To je cijeli život za mene. Još sam bio koristio neke stvari onda. Tako da je to jako daleko za mene. To je ['Chinese Democracy'] super. Postoje neke pjesme koje mi se sviđaju i neke koje mi se ne sviđaju kao i na bilo kojem drugom albumu.”

Tijekom 2009. godine na intervjuu za Billboard Rose je inzistirao na tome da nikad ne će dijelit pozornicu s osnivačem benda GN’R – gitaristom Slash-om. “Jedan od nas dvojice će umrijeti prije ponovnog okupljanja. Kakogod tužno, ružno ili jadno bilo tko to vidi – to je tako. Mogu se vidjeti da radim pjesmu ili nešto slično s Izzy-em ili da idemo na turneju opet. Ne osjećam se baš udobno radeći bilo što više osim s jednim bivšim članom. Možda nešto s Duffom, ali to je to.”

Prošle godine McKagan je rekao za Rolling Stone magazin da je otvoren za ideju da radi sa Rose-om ponovno. “Ja neću bit jedan od onih ljudi koji su kao – jebeš to, to se nikad ne će dogodit. Može se dogodit. Volim Axl-a. Zajedno smo prošli kroz mnoga sranja koja nam nitko ne može oduzet.”

Slash se vratio na onu stranu bare (misli se u Ameriku) nakon vrlo uspješne Europske turneje u svrhu promocije svog istoimenog albuma koji je debitirao na 3. mjesto na glazbenim ljestvicama. Dok je njegov bend na turneji po SAD, Slash se priprema ponovno izdati svoj album, ovoga puta deluxe verziju. Ovaj deluxe CD će uključiti svih 19 snimljenih pjesama, kao i DVD sa live snimkama i bonus materijalom.
Slash, u ovom intervjuu također priča o zamisli da pita bivšeg kolegu iz GNR Axla Rosea da pjeva na albumu, kao i Michaela Jacksona, kralja popa. Otkriva i da će se pojaviti na Ferginom novom samostalnom albumu i da je ona rock cura u srcu. Zaronili smo i u povijest i pričali o rađenju Sweet Child O’ Mine kao i o danu kad je Slash bio na audiciji za Poison.

Jeb: Upoznali smo se u Green Roomu na VH1 Rock Honors. Moj prijatelj, Ludovic, je bio sa mnom, a on je iz Pariza. Pričali smo i nabavio mi je Gitanes cigarete.

Slash: Znaš, mutno se sjećam toga. Razlog što su tako pamtljive je to što su moj brand i teško ih je nabaviti. Morao sam ih prokrijumčariti.

Jeb: Mogu ti ih nabaviti opet.

Slash: Prestao sam pušiti. Pred više od godinu dana. Pušio sam 3 kutije na dan. Radili smo na albumu koji je izašao, i ja sam se spremao ući u studio. Dobio sam prokletu upalu pluća jer sam radio toliko i nisam se brinuo o sebi. Nisam pušio 2 tjedna – pokušao sam, ali nisam mogao disati. Nakon 2 tjedna, uzeo sam cigarete i pomislio „Ovo je tako glupo! Prošla su 2 tjedna, najteži dio sam prošao.” Isto, moja majka je umrla od raka. Imam flastere i brdo nikotinskih žvakaća, ali od tada nisam zapalio. Ipak, još uvijek žvačem žvakaće. Još uvijek sam nikotinski ovisnik.

Jeb: Htio sam ti reći da mi je žao za tvoju majku. Nisam to znao.

Slash: Prošlo je godinu dana. Bilo je teško. Umrla je od raka pluća.

Jeb: Gotovi smo sa tužnim djelom ovog intervjua. Moramo biti pozitivni jer ima puno pozitivnih stvari koje se događaju u tvom životu.

Slash: (smije se) Prošlo je već neko vrijeme i postalo je dijelom moje sadašnjice. Žao mi je zbog toga. Idemo dalje…

Jeb: Kako je došlo do toga da napravite solo album pa zatim izdate deluxe verziju sa više pjesama i DVD-om?

Slash: Nije bila stvar toliko u tome da sam želio napraviti veliki album sa svim tim cool stvarima, koliko je bilo izdati sav ostali materijal koji sam imao. Snimljeno je sve skupa 19 pjesama. Htio sam izdati drugu verziju albuma sa svim pjesama, i da bih to mogao napraviti, trebalo je staviti još neke cool stvari bude privlačnije. S obzirom da smo na turneji, uspjeli smo doći do jako dobrih live snimki. Stavili smo gore video, napravili par akustičnih snimki i stavili sve na album.

Jeb: Doživio si svjetsku slavu sa GNR I Velvet Revolver. I Snakepit je bio uspješan. Ali ovaj album postaje jedan od najuspješnijih. Iznenađuje li te to?

Slash: Bilo je zbilja, zbilja odlično. Ušao sam u ovo bez očekivanja. Bio je to odušak za mene jer sam zbilja želio napraviti samostalni album. Imao sam ideju da to želim napraviti sa puno gostiju na albumu, jer sam gostovao na puno tuđih albuma. Bio je to rad iz ljubavi. Ljudi su bili super i bilo ga je zbilja lagano napraviti. Bio sam u mogućnosti vidjeti što mogu bez uplitanja ostatka benda.

Kad god napravim album, to znači odlazak na turneju. Našao sam se sa Mylesom Kennedyjem, koji je jedan od najboljih rock pjevača danas. Uspjeli smo sastaviti ubojitu ritam sekciju i bend je odličan. Imali smo super rock publiku i bilo je zbilja iznenađujuće.

Jeb: Želio bih pričati o Mylesu, ali prvo pričajmo o Fergie. Ja sam roker i najdraže pjesme na albumu si mi “Dr. Alibi” sa Lemmyem iz Motorheada, “Ghost” sa Ian Astburyem I “The Sword” sa Andrew Stockdaleom iz Wolfmother. Pjesma koju sam želio mrziti je bila “Beautiful Dangerous” sa Fergie. Pjesma rastura čovječe. Zbilja rastura.

Slash: Fergie je stereotipizirana. To je lako jer je u Black Eyed Peas. Da je nisam poznavao ne bih rekao ‘Hej, idemo po tu curu da pjeva na mom albumu’. Upoznao sam ju na improviziranom gostovanju sa Black Eyed Peas, napravili smo rock miks. Nikada ju nisam bio upoznao.

Radio sam to dobrotvorno prikupljanje priloga – za to smo radili – kad smo napravili rock miks, ona je pjevala a ja sam ostao iznenađen, pjevala je pjesmu Led Zeppelina, zatim “Barracuda” i “Live and Let Die” od Paul McCartneya. To me oduševilo. Sprijateljili smo se I bolje upoznali i ispalo je da je ona zbilja rock djevojka. U prvim bendovima je pjevala rock.
Kao i gotovo sve žene u glazbenom svijetu, probila se kroz pop, jer u današnjem svijetu to je jedini način na koji možeš uspjeti. Doživjela je veliki uspjeh u popu i postala svjetski poznata radi te grupe. Ja sam, ipak, znao da može jako dobro izvesti i rock. Zapravo sam imao pjesmu za koju sam želio da ju pjeva djevojka i ona mi je prva pala na pamet.

Jeb: Ima li još koju pjesmu na deluxe verziji?

Slash: Ne, druga pjesma koju sam napravio s njom će biti na solo albumu – ona radi solo rock album. Slušaj, Fergie radi svoje u Black Eyed Peas, ali kada se druži sa mnom može pokazati svoju divlju stranu. Tekstovi su zbilja hardcore u seksualnom smislu. Napravili smo video za “Beautiful Dangerous” koji će ju prikazati u sasvim novom svjetlu.

Jeb: Pitati ću te ovo jer si ne mogu pomoći. Kada će Myles Kennedy biti izabran za novog pjevača Velvet Revolvera?

Slash: Širi se puno glasina oko toga. Mislim da se to neće dogoditi. Zapravo, znam da se to neće dogoditi. On je u bendu koji se zove Alter Bridge i izlazi im novi album. Žongliramo između Alter Bridgeove i moje turneje iduće godine. Idući mjesec se vračam u L.A., radim sa Duffom, Mattom I Daveom, I par novih pjevača da vidimo kako će se oni pokazati. Ne trudimo se oko toga da Myles uđe u Velvete.

Jeb: Dovedi Fergie na divlju stranu…

Slash: Nema cura u tom bendu (smije se)

Jeb: Sjetio sam se dva pjevača koja bi volio vidjeti na tvojem solo albumu. Prvi je tvoj omiljeni rock vokal Robin Zander iz Cheap Trick.

Slash: Robin je jedan od najboljih rock vokala svih vremena. Napisao sam puno materijala i prvi pjevač kojeg sam se sjetio za taj materijal je onaj za kojim sam otišao. Nisam se sjetio Robina ni za jednu od tih pjesama. Ako bih ovo napravio opet, on je jedan od ljudi s kojima bih volio raditi, ako bi imao pravi materijal. On je jedan od mojih najdražih pjevača. Sad se osjećam malo usrano. Zbilja sam bio vrlo spontan oko izbora, ovisno o pjesmi.

Jeb: Drugi pjevač je Axl Rose…

Slash: Znaš, biti ću iskren s tobom, čak i uz opasnost da ovo izađe u javnost. Kada sam bio usred rada mnogo mi je pjevača prošlo kroz glavu. Živiš u Svijetu Pjevača i samo o pjevačima razmišljaš. Prošao mi je kroz misli u jednom trenu. Pomislio sam, ‘Axl bi ovo odlično otpjevao’. Očito, nisam ga nazvao jer sam htio da album izađe još u ovom mileniju.

Jeb: Kvragu, možda se nikad ne bi pojavio.

Slash: Upravo tako. Drugi pjevač, spomenuo sam to prije, bio je Michael Jackson. Radili smo album baš negdje u vrijeme kada je on preminuo. Prije toga se pripremao za nastupe u O2 u Londonu. Mislio sam, ne bi li bilo zabavno da Michael napravi heavy metal pjesmu. Bila je to prolazna misao, nikada se nisam uhvatio za nju.

Jeb: Možda ti je već dosta ove teme, ali moram te pitati, što misliš o tome da je GNR na turneji bez tebe. Smeta li te to?

Slash: Prošlo je već puno vremena.

Jeb: Znam, ali to je bio tvoj prvi veliki bend. Pomislio bih da će taj bend uvijek biti poseban.

Slash: Puno toga je vodilo ka ovome. Kada sam napustio bend, to je imalo puno veze sa ugovorima koje je Axl stavio na mene I Duffa, jedno od toga je bilo da se moramo pridružiti njegovim New GNR. U tom trenu sam shvatio da je otišlo predaleko, gotovi smo. Nedugo nakon toga je Axl napravio bend, sa kim god je već bio unutra. Bilo je toliko ogorčenosti u tom trenu da me nije diralo – nije me zapravo bilo briga. Već smo bili napravili cijeli dogovor s njegovim preuzimanjem imena i zbilja gadnim oduzimanjem prava. Od tog trena na dalje više me nije bilo briga što radi. Sad, 15 godina kasnije, neka ima sve. Radi što radiš čovječe. Samo mi je drago da je tamo.

Jeb: Pretpostavljam da to prodaje.

Slash: Niti ne to, nego jednostavno činjenica da je stvarno opet u svemu tome i pokušava napraviti sve da to funkcionira.

Jeb: Moje zadnje 2 pjesme su zabavne. Ja sam obožavatelj gitare. Sjećaš li se dana kada si napisao riff za Sweet Child O’ Mine?

Sash: Da, naravno. Imali smo tu kuću koju je menadžment iznajmio za nas, pokušavali su nas nagovoriti da nam budu menađeri. Bila je to zbilja lijepa kuća u Laughlin Parku, u Californiji. U par tjedana smo ju sveli na ljušturu onoga što je bila kad smo došli u nju.

Jedno popodne, dok se dim još čistio od prijašnje noći, Duff, Izzy i ja smo sjedili na podu – više nije bilo nikakvog namještaja, ja sam se zajebavao sa riffom. Iskreno, nisam znao odakle je riff došao, ali odjednom sam počeo zvučati odlično. Izzy je zasvirao na akustičnoj gitari i akordi su se posložili. Axl je bio na katu u sobi i čuo nas je. Par dana kasnije smo složili riff/akord strukturu, Axl je rekao ‘svirajte onu pjesmu koju ste svirali neki dan’. Mi smo ostali, ‘koju pjesmu?’ Axl kaže ‘onu koja ide “do do dodo do doo do do.” Napisao je riječi bez da smo mi uopće znali za to. Relativno se brzo sve složilo. Počeli smo vježbati i napisao ju je od početka do kraja te noći.

Jeb: Zadnje pitanje: Legenda kaže da si otišao na audiciju za Poison, ali nisi prošao. Je li to istina?

Slash: Da, jesam. Živio sam u L.A.- u, i baš sam izašao iz benda u kojem sam bio sa Axlom, zvao se Hollywood Rose. Steven Adler je također bio u tom bendu. Rekao sam Axlu da više ne mogu i otišao. To je bilo nakon prvog puta što smo ja i Axl radili zajedno. Matt, originalni gitarist u Poisonu koji je zapravo bio super čovjek, se vjenčao ili mu je cura ostala trudna ili nešto takvo. Selio se nazad u Pennsylvaniju. Rekao mi je da bih trebao probati u Poisonu. Mrzio sam Poison, ali u tim danima sam radio što sam morao da bi uspio.

Pošto sam bio veoma ambiciozan, otišao sam na audiciju za Poison. Na kraju sam ostao među 2 gitarista između kojih su birali novog člana benda. Sjećam se da sam razvalio njihove pjesme. Nije bilo dvojbe da mogu svirati, ali bio je problem u šminki i slično. Bobby Dall me pitao kakve cipele planiram nositi, a ja sam rekao ‘Molim?!’. Bilo je očito da to nikamo ne vodi.

Dok sam odlazio sa audicije CC Deville je ulazio. Bio je našminkan i imao je tonu laka na kosi. Zapravo se sjećam kako sam u tom trenu pomislio ‘To bi trebao biti on’. Idući dan me nazvao Bobby I rekao: “Znaš, super si ali mislim da ćemo uzeti drugog tipa.”. To je bio CC i imalo je svog smisla na svijetu. Zatim sam bio u par drugih bendova, i nakon toga smo počeli sa GNR.

Izvor: Classic Rock Revisited

Platno se deset dana prije koncerta nalazilo u knjizari rockmark u Zagrebu I fanovi gunsa su ga mogli doci potpisati. Akciju je organizirao hrvatski glazbeni portal muzika.hr u suradnji s organizatorom koncerta lupa promotion. Platno je skinuto u petak ujutro (na sam dan koncerta) I odneseno u Arenu gdje su ga organizatori predali clanovima benda. U urucivanju su sudjelovali Frank Ferrer (bubnjar), te gitaristi DJ Ashba I Ron “Bumblefoot” Thal. Potpisi CroGN’R zajednice nalaze se u lijevom donjem kutu, iznad datuma.

Više na: Muzika.hr

Mnogi smo odrasli uz zvukove razarajuće gitare i vrištećeg glasa koji su dopirali iz zvucnika. I iako su nam starci gubili živce zbog rock ‘n’ rolla, (barem mojima) je ipak to bilo draže od nekih narodnih.. Teško je današnjim kritičarima shvatiti što netko tko voli glazbu najviše na svijetu osjeća kada cijeli život čeka na nešto što nikada neće dobiti. Ako smo u situaciji da nas je Guns N’ Roses obuzeo, ubrizgao u našu krv svoj otrov koji nikada nećemo izbaciti iz svog sistema, onda je jasno da je bilo kakva vijest o Gunsima napad adrenalina. A kakav je tek to napad bio kada se doznalo da dolaze u Hrvatsku. Srećom, živimo u elektroničkom dobu pa je većina nas vrlo dobro informirana o prošlosti i sadašnjosti Gunsa, kako i doliči pravim fanovima. Isto tako većina nas zna otprilike zbog kojih su se razloga tadašnji Gunsi raspali, kolika je bila težina tih posljednjih riječi i da ta postava više nikada neće svirati. No, dana 24.9.2010. u zagrebačku Arenu nismo došli plakati za nepovratnim Slashom ili pljuvati sadašnje Gunse. Došli smo na ono što smo čekali cijeli život: najbolji koncert u životu. I iako ćemo vjerojatno u budućnosti, ili smo već to doživjeli, prisustovati kvalitetnijim koncertima, ovo je nama bio najbolji koncert u životu. Iščekivanje za u neku ruku preproduciranim albumom „Chinese Democracy“ bilo je u najmanju ruku mukotrpno. „Soon is the word“ se uvukla u svakodnevni govor, a Axl je obećavao i kršio obećanja i tako ukrug. Dok napokon nismo i to dočekali. S prevelikim očekivanjima i nismo znali što nas očekuje. Kada sam, zahvaljujući jednom jako dobrom prijatelju, napokon dobila taj album u ruke, srce je stalo kucati. Znala sam da je to ono što se toliko čekalo. Očekivanja su bila jako, jako visoka. Prvi zvukovi novog albuma su, iskreno, razočarali. Bio je to novi zvuk, a priznajem da sam bila pomalo zadrta kao i svi ostali kad sam očekivala veliki povratak starih Gunsa. Ali, nisam dopustila da me prvi dojam razočara. Duboko u sebi sam znala da ja Gunse volim, da nemogu ići protiv svog srca. I preslušavala sam album, i preslušavala. I bio je bolji, sve bolji i bolji. Kada sam počela shvaćati pjesme bilo mi je jasno: ovo su novi Gunsi, i odlični su. Zvuk im je savršeno nov, prošlost je iza njih i napokon su krenuli dalje. I to je bilo ono što smo dobili tog petka: njihov savršeno nov zvuk.

Plamen koji u meni pale Gunsi doveo me do novih poznanstava, do novih saznanja, ali, najbitnije, do novih prijateljstava. Nakon pet godina Gunsi su nas okupili svih u Zagrebu i nakon početnog zagrijavanja našla sam se kako ležerno hodam nogu pred nogu prema Areni. Prolazim pored kafića u kojima vidim oronule rockere s puno godina previše, ali i dalje dugom, sijedom kosom i kožnom jaknom. Generacije ljudi su ovo očekivali godinama. Neki su patili za „boljim danima“, a neki, poput nas, su čekali da ih zabljesne genijalnost novih Gunsa. Smiješak nisam skidala s lica, držala sam svoju sestru koju imam zahvaljujući Gunsima za ruku dok smo čekali red na ulazak. Kada su se zadnja vrata napokon otvorila, adrenalin je krenuo. Utrčali smo u Arenu, baš kao svi ljudi koji to generacijama čine, a vidjela sam ih samo na dvd-ovima. Shvatila sam da i mi pišemo povijest. Upravo tad, upravo tamo. Cilj: prvi red. I to smo uvelike i dobili. Naravno, taj je prvi red bio relativno očuvan s obzirom na naguravanje mase, ali bili smo blizu, jako blizu. Zagrijavanje je počelo uz domaće dečke Wasted Generation, kojima je ovo bila prilika života. I vidjelo se na njima, uzbuđenje je raslo, oni su publici pristupili s dozom straha koji je došao s poštovanjem. Ipak nije mala stvar biti predgrupa Gunsima. Uslijedio je, kako su ga najavljivali, „žestoki Darko Jones“. Karizmatičan, zaista, s jako dobrim rockerskim stavom i zabavljao nas je sa svojim razgovorima s publikom i karikiranim izrazima lica. No, svi su samo postajali sve više nestrpljivi jer su svi znali što se čeka. Atmosfera je već postala poprilično usijana kada smo se pitali koliko će Gunsi kasniti. Iskreno, nakon toliko godina čekanja, bila sam spremna 3 dana tamo čekati bez vode i hrane, samo da ih vidim i čujem. No, iznenađenje: Gunsi nisu kasnili! Kričavo crveno svijetlo je obasjalo vrh pozornici gdje je statua sa šeširom na glavi i gitarom u ruci snažno udarila prvi riff uvodne pjesme. I ne, ponavljam, nije to bio Slash, to je bio D.J.Ashba. Počela je kineska vladavina Guns N’Roses-a. U sekundi se na pozornici pojavio čovjek čijeg su se glasa i ponašanja svi pribojavali: Axl Rose. Prvu sam pjesmu slušala u strahu: može li Axl to izvući, premda sam bez očekivanja došla na koncert, ipak me bilo strah za njegov glas. Axl je vrištao, skakao, plesao, razmetao se stalkom za mikrofon. Axl je bio mlad i divlji, kao i uvijek. Srce mi je bilo na mjestu i odahnula sam i počela proživljavati najbolji koncert svoga života. Svi smo čuli onaj, dobri, stari, poznati riff koji nam pruža dobrodošlicu u džunglu. I to je i nastalo. Euforija je bila na visini. Axla se skoro nije čulo od mase koja je pjevala. Gunsi su prštali od energije a ja sam upijala svaku sekundu. Nakon par dobrih, starih klasika napokon smo dočekali i ono novo, onaj novi zvuk novih Gunsa. I zapalili su Arenu.

Njihovo je raspoloženje bili zadivljujuće, dečki su skakali po pozornici i komunicirali s publikom, svi smo uživali, kada je došao red na dečke da imaju svojih 5 minuta. Dobili smo priliku iz prve ruke slušati izvanrednu solažu Richarda Fortusa, koji likom i djelom podsjeća na Izzya Stradlina. Iza tajnovitog, zagonetnog osmijeha krije se genijalac iza gitare. Nakon još nekoliko pjesama na red je došao dobri, stari, Dizzy Reed. U stvarno odličnoj formi sjeo je za koncertni piano i svojim notama dotaknuo naša srca. Te su nas note uvele u Street Of Dreams, u kojoj je Axl pokazao kako i dalje žari i pali svojim vokalnim sposobnostima. D.J.Ashba nas je uveo u vjerojatno najveću uspješnicu, pjesmu čiji početak trešti iz svakog mobitela i iz zvučnika svakog birca: Sweet Child O’Mine. Nakon toga smo znali da je vrijeme da stari vuk pokaže što zna. Axl je ponosno sjeo na svoj tron, kako mu i doliči, i atmosferu prilagodio laganim kapima kiše koja se približavala. Pjesma na koju su mnogi plakali, ali uz koju su mnogi i voljeli, bila je vrhunac koncerta. Kako i priliči vrhuncu koncerta, bilo je vrijeme za nešto posebno. Ron „Bumblefoot“ Thal slavio je rođendan. Upravo taj petak. A mi smo bili i više nego presretni kada nas je Axl zamolio da mu se pridružimo i otpjevamo mu „Happy Birthday“. Ta digresija sa samog koncerta pokazala je ono što smo svi nagađali: atmosfera je u bendu odlična. Svi su izgrlili Rona i čestitali mu rođendan pred prepunom Arenom. Bio je to jedan od onih trenutaka koji je u filmu prikazan u slow motionu: dečki su potapšali Rona po ramenu, zagrlili ga, naguravali ga, prava ljubav je prštala iz tog benda. No, došlo je vrijeme da i slavljenik pokaže što zna. A zna puno. Njegova solaža nas je uvela u poznatu Don’t Cry, koju je Axl prepustio publici da otpjeva. I pjevali smo. Punih srca ali pomalo tužni jer smo znali da se koncert bliži kraju. Nakon završnog Nightraina publika je dozivala Gunse. Htjeli smo još, nikad nam nije dosta, samo da još malo potraje najljepši osjećaj na svijetu. I ispunili su nam želju. Vratili su se na stage te su nam, nakon odavanja počasti kolegama AC/DC, pružili najljepši poklon ikada: Vidjeli smo Richarda Fortusa kako izlazi s akustičnom gitarom na stage. Pridružio mu se Ron Thal te su u najljepšem duetu počeli svirati poznate akorde pjesme koju svi pjevušimo kada smo nestrpljivi: Patience.

Axl je počeo žviždati poznatu melodiju, svi smo mu se pridružili te nakon najljepšeg osmijeha na svijetu počeli pjevati. Cijela je Arena bila preplavljena s pregršt emocija. Sve se izmješalo u jednom trenutku: sreća, tuga, nostalgija, uzbuđenje, suze i smijeh.. To je bio najljepši poklon koji su nam mogli dati. To ćemo im zauvijek pamtiti i čuvati u našim srcima. Već pomalo umorni odskakali smo zadnje taktove Paradise City-a uz eksploziju konfeta i veličanstven kraj. Bend se poklonio nama, ali smo se i mi njima. Pružili su nam doživljaje i osjećaje kakve smo samo mogli sanjati. Malo su nas približili onome što je nekad bilo ali nam i jasno dali do znanja tko su oni i što mogu. Poklonili su sebe Zagrebu. I iako je točno što se piše po novinama, da su maštovitiji mogli jednostavno zatvoriti oči i vidjeti staru postavu, to nije bilo potrebno. Njih smo došli gledati, a ne maštati o prošlosti. I nadmašili su sva očekivanja. Čitala sam mnoge članke o koncertu gdje su novinari napisali kako je koncert bio loš, razočaravajuć. Ja se iskreno pitam: na kojem ste to koncertu bili? Normalna je stvar da ne mogu potpuno objektivno gledati na cijelu stvar jer ona vuče puno drugoga sa sobom, ali me taj doživljaj i danas „pere“. Taj mi je koncert ponovno usadio ljubav i nadu u glazbu i svi priželjkujemo ponovni dolazak. Iako je to vrlo malo moguće, ništa nas ne košta sanjati, zar ne? Naposlijetku, toliko smo godina čekali pa dočekali, vrijeme je da započnemo opet odbrojavati. A dotad, čuvam ove uspomene kao zjenicu oka svoga. I svaki put kada mi se svijet okrene, kada ne bude dobro, dovoljno je samo sjetiti se čemu smo svjedočili te noći u Areni Zagreb: najboljem koncertu u životu.